Prijedlog Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana (siječanj 2010.) uglavnom je istovjetan Prijedlogu predloženome 2005. godine, kad je isti, zbog žestokog protivljenja domaće i međunarodne javnosti, uključujući i GONG, povučen iz saborske procedure. Osim toga, ovaj je Prijedlog vrlo nejasan i predviđa se donošenje po hitnom postupku, što može imati vrlo opasne posljedice.

Evidenciju prebivališta i popise birača potrebno je što hitnije ažurirati i osuvremeniti IKT rješenja za njihovu podršku, no ovim se Prijedlogom to može biti i nauštrb Ustavom zajamčenih prava građana. Također, nejasne i Prijedlogom nepropisane procedure otkrivanja, utvrđivanja i dokazivanja namjere građana da se trajno nasele, po službenoj dužnosti MUP-a ili na prijedlog lokalnih i regionalnih vlasti te osoba koje imaju pravni interes, otvaraju mogućnost manipulacija i selektivne primjene Zakona u nekim lokalnim sredinama.

Poznato je da određeni broj hrvatskih državljana ima dvostruka prebivališta (jedno u Hrvatskoj, a drugo u nekoj drugoj zemlji), no ovakav bi se problem, uz izmjene Zakona, može mogao riješiti međudržavnim sporazumima te sveobuhvatnom kampanjom informiranja hrvatskih državljana o ažuriranju evidencije prebivališta, kako bi državljani mogli sami donijeti odluku u kojoj zemlji žele zadržati prebivalište. U suprotnom će svako samovoljno brisanje državljana iz evidencije prebivališta, bez čvrstih dokaza, dovoditi do diskriminacije određenih kategorija građana.

Kako bi se donio kvalitetan Zakon o prebivalištu i boravištu građana i na taj način pročistile evidencije prebivališta i popisa birača, nužna je prethodna javna rasprava svih zainteresiranih dionika te dogovor međudržavnim ugovorima o razmjeni podataka o prebivalištima hrvatskih državljana u susjednim državama.

Dugoročno je potrebno ustrojiti jedinstvenu državnu bazu podataka kako bi svi podaci bili u jednoj središnjoj evidenciji, a ne kao što je sada slučaj da postoji nekoliko baza podataka (prebivalište, popisi birača, podaci porezne uprave, HZZO-a...) manje ili više ažuriranih.



Četiri su ključne zamjerke ovom Prijedlogu Zakona:

1. Neprecizna su pravila i postupak otkrivanja, utvrđivanja, dokazivanja te na kraju brisanja građana iz evidencije prebivališta (a time i iz popisa birača) od strane nadležnog tijela. Kompletan i precizan postupak ovih radnji treba biti propisan Zakonom, a ne kasnijim podzakonskim aktima. Objašnjenje ne može glasiti da se ovaj postupak provodi prema pravilima upravnog postupka jer utvrđivanje da netko stvarno ne živi u mjestu prebivališta ili da se netko trajno naselio u drugom mjesto nisu kategorije upravnog postupka, već specijalno ovog Prijedloga Zakona.

2. Kategorija tzv. prebivanja, odnosno neprebivanja, koja povlači za posljedicu brisanje iz evidencije prebivališta u suprotnosti je s navedenim zakonskim odnosom prebivališta i boravišta. Naime, ako osoba ne prebiva u mjestu gdje ima prijavljeno prebivalište, postoji mogućnost da ima prijavljeno boravište u drugom mjestu, što je zakonom apsolutno dopušteno. Međutim, ovo prijavljeno boravište i faktički znači da osoba ne prebiva u mjestu gdje ima prebivalište, što, zbog nepreciznih odredbi ovog Prijedloga Zakona, može biti razlogom brisanja iz evidencije o prebivalištu, a time i uskrate biračkog prava na izborima. Ukratko, predložene odredbe o prebivanju u koliziji su s odredbama o boravištu.

3. Upitna je mogućnost građana da podnose žalbe i povrate svoje pravo prebivališta. Naime, Prijedlog Zakona predviđa da se na rješenje o brisanju iz evidencije o prebivalištu može podnijeti žalba. Pitanje je sljedeće: na koju adresu će građanin dobit rješenje o brisanju iz evidencije? Ukoliko se utvrdi da ona adresa u postojećoj evidenciji nije „stvarna“, kako će građanin saznati da je brisan? Uobičajeno, građanin sukladno općem upravnom postupku ima određeni rok za žalbu. Kako će građanin iskoristiti pravo na žalbu ukoliko mu nadležno tijelo (MUP) nije u mogućnosti dostaviti rješenje jer ne zna njegovu adresu?

4. Iz Prijedloga Zakona naslućuje se njegova selektivna primjena, točnije njegova implementacija ovisit će o volji i mogućnostima svake policijske uprave ili postaje, potom ovisno o volji određene lokalne vlasti te tumačenju nadležnih tijela o tome tko su fizičke i pravne osobe koje imaju pravni interes prijaviti građane da stvarno ne prebivaju u mjestu gdje su prijavili prebivalište. Naime, u poglavlju Ocjena i izvori potrebnih sredstava za provođenje Zakona navodi se kako nije potrebno osigurati dodatna sredstva iz Državnog proračuna. Stoga je opravdano zaključiti kako MUP ne namjerava provoditi planiranu i ciljanu javnu kampanju informiranja građana o promjenama Zakona i mogućim promjenama njihovog statusa te mogućem gubitku prava, niti osigurati sveobuhvatno ažuriranje evidencije prebivališta na razini cijele Republike Hrvatske u istom vremenskom razdoblju (ciljane provjere stvarnih prebivališta u svim gradovima i općinama u državi istovremeno), već se to ostavlja na volju lokalnim policijskim postajama i lokalnim vlastima. Nejasno je koje tijelo će vršiti kontinuirani nadzor nad lokalnim policijskim postajama u vezi provedbe ovog Zakona i ažuriranju evidencije prebivališta te da li će takav nadzor biti uopće osiguran.
Na kraju, Prijedlog Zakona ne rješava problem prijave prebivališta u nekretninama u kojima, prema zakonima fizike, ne može boraviti prijavljeni broj osoba (primjerice, 15 osoba u stanu od 35 m2).

Kompletne komentare možete pronaći u sljedećem dokumentu:
Analiza Prijedloga Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o prebivalištu i boravištu građana   (194 kb)